09. rujna 2025.
U petak, 5. rujna 2025. godine u 19 sati, u Galeriji SKC održano je otvorenje diplomske izložbe Mateje Ozmec pod nazivom „Iluzija slobode” koju je kurirala Lucija Grubelić, članica Savjeta Galerije SKC.
„Iluzija slobode” prostorna je instalacija Mateje Ozmec, studentice smjera izvedbenog dizajna za kazalište i film pri Akademiji primijenjene umjetnosti Sveučilišta u Rijeci, a ujedno i diplomska izložba pod mentorstvom doc. art. Stefana Katunara i komentorstvom prof. art. Lare Badurina. Kroz ručno izrađene maske od gipsanog zavoja i središnji element, nukleus, stiliziranu interpretaciju jezgre napravljenu od plastičnih vezica, autorica istražuje kompleksno prožimanje društvenih normi, očekivanja i pritisaka te osobnog identiteta. Zvuk, koji je isto tako sastavni dio ove instalacije, radu daje svojstva ambijentalnosti stvaranjem osjećaja napetosti i nelagodnosti u promatraču te stoji kao aluzija na ograničavajuću prirodu društvenih ladica.
Prilagodba društvenoj okolini često znači navlačenje masaka koje biramo sukladno željenoj reprezentaciji. Možemo li onda tvrditi da su te maske sredstvo skrivanja ili pak način izražavanja? Jesu li one prepreka autentičnosti ili alat kojim oblikujemo vlastiti identitet?
Rad je proizašao iz potrebe za propitivanjem autentičnosti uslijed kontinuiranih vanjskih utjecaja u svakodnevnom životu – suočavanjem pojedinca s društvenim očekivanjima, potrebom za uklapanjem, prilagodbom i vlastitom prezentacijom.
Introspekcija i promatranje vlastite okoline u stvarnom i virtualnom svijetu, autoricu su ponukali da maske koje tako često nosimo interpretira kao svojevrstan štit i alat koji nas udaljava od autentičnog izraza. Rezultat tog sociološkog istraživanja umjetnički je izraz, ali i prikaz procesa promišljanja i vizualizacija maske društva kao cjeline. Autorica istražuje identitet kroz simboličku vizualnu naraciju, ne kao fiksnu kategoriju, već kao slojevitu i nerijetko kontradiktornu pojavu koja je oblikovana kako osobnim iskustvima, tako i okolinom.
Prazne, bezizražajne bijele maske, kojih je najviše, predstavljaju posljedicu težine društvenih očekivanja – pojedince stopljene u jednoličnu masu, simbole običnosti i anonimnosti, emotivne distance te gubitka identiteta i individualnosti. Postavljanjem istih u razinu očiju, Ozmec promatraču postavlja pitanje – „jesi li i ti dio nas?“
Maske su kroz povijest imale središnju ulogu u ritualima, ceremonijama i kazalištu, ali otkada je društva, o maskama možemo govoriti i metaforički. Maske tada postaju uloge koje preuzimamo u svakodnevnom životu, digitalni avatari i filtrirane verzije sebe koje pokazujemo drugima. One su simbol društvene mimikrije jer skrivaju istinski identitet pojedinca pod slojem društvenih očekivanja. U suvremenom društvu vizualnih medija, maska može poslužiti kao alat skrivanja i kontrole, ali i kao prostor introspektivnog susreta sa sobom. Upravo taj paradoks između autentičnosti i društvene prilagodbe, između osobnog izražavanja i skrivanja, otkriva složenost ljudskog identiteta i izazove s kojima se suočavamo u potrazi za sobom.
Ozmec ovim radom potiče promatrače na dublju refleksiju o njihovom odnosu s maskama koje nose, svjesno ili nesvjesno, u vremenu digitalne transformacije i društvenih pritisaka u kojem je iskaz vlastite autentičnosti i individualnosti testament hrabrosti i prihvaćanja vlastitog identiteta.
