18. prosinca 2025.
Piše Tara Glavan
Filmski blok “Pukotine”, ujedno i prvi filmski blok ovogodišnjeg STIFF-a, okuplja tri stilski različita, ali tematski usklađena filma. Kako sam naziv bloka nalaže, tema koja se konzistentno provlači kroz filmsku radnju je upravo unutarnja napetost koja pod pritiskom svakodnevice polako, ali sigurno uzrokuje lom prividne stabilnosti. Kroz tri različita životna puta dobivamo uvid u stanje protagonista kroz sport, novinarstvo i uredski posao te na koji način oni pucaju.
“Vale Tudo” redateljice Tereze Smetanove otvara blok dinamičnim prikazom života bivše MMA borkinje i nove majke Lucie Krajčovič. Lucia prolazi kroz transformativno životno razdoblje gdje gledatelj dobiva uvid u njezinu rutinu, a time i izazove koji s time dolaze.
Već od prvih kadrova kamera prati protagonisticu dok kroz različite faze trudnoće vodi intenzivne treninge. U tim trenutcima gledatelj doznaje kako se Lucia nakon poroda planira vratiti u ring. Taj nagovještaj pridonosi filmskoj napetosti u kojem se gledatelj zapita može li protagonistica stvarno uspjeti.
Potom slijedi dinamična montaža postpartalnih treninga gdje se isprepliću ritam udaraca o vreću i zvukovi dječjeg plača. Lucia se suočava sa mnogim psiho-fizičkim promjenama te je konstantno okružena svojom djecom koja zahtijevaju brigu što njezin oporavak čini još kompliciranijim. Njezina borba postaje metafora za svakodnevne izazove te unutarnju izdržljivost žene koja nastoji izbalansirati svoj profesionalni i privatni identitet.
Vrhunac filma događa se u završnoj borbi, gdje fizičko nadmetanje u ringu prerasta u emocionalno oslobođenje. Kada borkinja pobijedi, scena televizijskog intervjua i suze postaju katarzičnim trenutkom u kojem ona donosi važnu odluku. Znak rukama kojeg Lucia javno pokazuje označava kraj karijere u borilačkim vještinama što djeluje kao vizualno snažan simbol prijelaza u novu životnu fazu.
Ono što “Vale Tudo” čini dirljivim jest način na koji je prikazana dvojnost borbe: s jedne strane to je čista fizikalija u kontroliranim uvjetima, dok je s druge strane to neprestano suočavanje s vlastitim slabostima. Time ovo nije samo sportska biografija, već intiman portret pojedinca koji se nalazi na prekretnici života gdje bira između prošlog i budućeg identiteta. Film otvara blok emocionalnim intenzitetom te jasno podupire temeljnu tezu: pukotine su neizbježan proces ljudskog iskustva.
“Svi su dobro” Adèle Shaykhulove intimni je prikaz postupnog, ali tihog pucanja. Mlada ruska novinarka Elina provodi vrijeme u francuskim Alpama pišući članak o prestižnom wellness retreatu. Već od samog početka gledatelju je jasno da je protagonistica suzdržana te da ne uživa u svom boravku.
Iako se nalazi u gotovo idiličnom okružju alpskih pejzaža, Elinin govor tijela i stalna tišina djeluju kontrastno. Wellness prostor, kao mjesto bezbrižnosti, postaje ogledalo gdje je ona prisiljena suočiti se s neizgovorenim patnjama. Kako se radnja raspliće, tako gledatelj više saznaje o Elininom unutarnjem stanju. Konstantni podsjetnici na lošu političku i društvenu situaciju u njezinoj rodnoj zemlji Rusiji djeluju kao stalna pozadinska buka od koje ne može pobjeći. Ono što čini izuzetno uvjerljivim jest način na koji je prikazan odnos Elinina emocionalnog vakuuma i stvarnog svijeta; on ne prestaje djelovati, bez obzira na njezine pokušaje.
Napukli odnos sa ocem i sestrom dodatno pridonosi težini Elinina stanja. Njihove konstantne molbe da ne piše nešto što bi moglo kompromitirati njezinu karijeru i mogući povratak odražavaju složenost obiteljske zabrinutosti i neizvjesne budućnosti. Upravo u takvim trenutcima možemo uočiti kako intima i politička napetost ne mogu postojati odvojeno, svaka u svom vakuumu, već se konstantno isprepliću, što se odražava na svaki aspekt života pojedinca.
Suptilna, ali vrlo važna scena gdje haskiji vuku saonice odvodi Elinu daleko u prošlost gdje se prisjeća trenutaka iz djetinjstva. Ispreplitanjem već poznate hladnoće sa motivom dječje nevinosti Alpe na trenutak postaju mjestom dalekih sjećanja.
Elinin proces raslojavanja možemo dalje uočiti u sceni gdje se pod utjecajem alkohola skida u donje rublje, liježe u snijeg te prepričava poznanici kako je to nekada radila sa sestrom. Time snijeg i hladnoća postaju ponavljajućim motivima koji odražavaju protagonističin unutarnji svijet. Snijeg je direktni odraz djetinjstva, identiteta i trenutnog bijega.
No, konačni lom događa se u sceni pada. Dok Elina leži na snijegu, bez mogućnosti da se uspravi, njezina fasada kompletno puca. Suze i jecanje su prva fizička manifestacija njezine nutrine.
Motiv snijega ponovno je važan temelj za Elinino otvaranje. On ju prati od početka filma, dok promatra skijalište iz daljine, sve do trenutka kada se napokon usudi skijati gdje pada i ostaje ležati. Snijeg ne samo da je konstantan podsjetnik na djetinjstvo i razlog njezina bijega, već postaje doslovno tlo na kojem se Elina raspada.
U posljednjim trenutcima filma, protagonistici prilazi žena sa wellness retreata koja ju nastoji utješiti. Ona, kao simbol površnosti wellness optimizma, nakratko postaje Elinino jedino utočište. Njezina je gesta kratka, ali topla. Ona ne nudi trajno rješenje, već pruži ruku i sluša.
U tom trenutku film otvara svoju najdublju pukotinu: ne u stoičkom podnošenju boli, već u priznavanju nemoći.
Blok završava animiranim filmom “Vincent u Call Centru” redateljice Amile Šarić. Uvodna scena prikazuje Vincenta, premorenog uredskog radnika, kako neprekidno podiže telefonsku slušalicu.
Pozadinska buka telefonske zvonjave i glasova korisnika djeluje kao nepodnošljiva sila koja dovodi radnike do stanja ludila. Vincent, taktički imenovan po Vincent Van Goghu, dostiže točku pucanja koja rezultira rezanjem vlastita uha.
Njegov čin samoozljeđivanja postaje metaforom očajničkog pokušaja povratka kontrole nad vlastitim životom. Nasilnim prekidom glasne svakodnevice, Vincent nastoji postići stanje mira i tišine, makar to podrazumijevalo autodestruktivno ponašanje. Apsurdni i humoristični element nastaje u trenutku kada odrezano uho postaje personificiranim objektom koji bježi. Uho, organ koji je bio neprestano okružen bukom, odvaja se od svoga vlasnika u potrazi za tišinom. On time postaje direktan odraz Vincentove želje za slobodom i bijegom iz besmislene svakodnevice.
Film upravo kroz to uho progovara o kulturi kapitalizma i radnog života koji ljude pretvara u strojeve za jednokratnu upotrebu. Vincentovo pucanje je mehaničko i rigidno, baš kao i njegovi radni uvjeti. Dok njegovo tijelo ostaje priljepljeno za taj isti uredski stol koji ga je doveo do mentalne zasićenosti, uho, sada već autonomni objekt slobodno se kreće prostorom djelujući kao simbol pobune protiv kapitalističkog sustava.
“Vincent u Call Centru” kratak je, ali precizan film koji koristi animaciju kao savršeno sredstvo prikaza mentalne preopterećenosti. Kroz mračan, ali duhovit prikaz gubljenja razuma, pažnju skreće na potrebu za tišinom i mirom u svijetu temeljenom na strogim pravilima i rutinama. Ključna kritika leži u neizvjesnosti pucanja pojedinca u današnjoj korporativnoj kulturi. Ono se može dogoditi bilo kada i na bilo koji način, ponekad i uz Van Goghovske posljedice.