Zvučni zid – Jasna Kovačević

Otvaranje izložbe Jasne Kovačević u sklopu programa Studentskog kulturnog centra Sveučilišta u Rijeci (SKC) „Zvučni zid“.

Subota, 4. 11. 2017. godine, Galerija SKC (Palach), u 19 sati

Izložbu je moguće pogledati do 9. 11., radnim danom od 17 do 20 sati.

 

O programu:

Probijanje zvučnog zida, napuštanje je sigurne zone obrazovanja i početaka karijere mladih umjetnika koji su još uvijek nepoznati široj umjetničkoj sceni. Samostalna izložba omogućuje im adekvatnu prezentaciju javnosti kao i stjecanje određenog iskustva. S druge strane, šira javnost stječe uvid u nove energije i aktualnosti koje su itekako bitne za probijanje zajedničkog kreativnog zida. Programom se pokušava i razviti interes studentske populacije za izlagačke prakse
Treće izdanje “Zvučnog zida” otvaramo samostalnom izložbom mlade umjetnice Jasne Kovačević. Jasna je diplomirala na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, na odsjeku za Nove medije i animaciju – smjer: Novi mediji.

Bavi se filmom, zvukom, dizajnom i fotografijom.

 

—————————————————————-
Umjetnica o radu:

“Tijekom osnovnoškolskog obrazovanja paralelno uz školu provodila sam vrijeme u poliklinici za teškoće u komunikaciji kako bih naučila pravilno artikulirati određene glasove kao što su č, đ, š i savladati čitanje s razumijevanjem. Drugim riječima, program se svodio na savladavanje dislalije i disleksije. Trud i vrijeme uloženi u razumijevanje pročitanog izazivao bi sram. Sve više vremena provodila sam vježbajući koncentraciju i čitanje s razumijevanjem kako bih ograničila tu nevidljivu poteškoću koja je ograničavala mene kao društveno prihvatljivog pojedinca. Slova u tekstu znala bi nestati ili odlutati u riječ iznad. Riječi i rečenice bi dobivale nova značenja.”
————————————————————–

 

O izložbi:

Krećući od vlastitog iskustva nadilaženja govornih poteškoća dislalije i disleksije, koje, jedna u produkciji govora (izgovoru glasova), a druga u zaprimanju i razumijevanju pisanih informacija (čitanju), opovrgavaju da je govor spontana i originalna artikulacija misli, a tekst dovršena cjelina koja se automatizmom transformira iz znaka u značenje, Jasna Kovačević taktički izaziva stabilnost jezične forme i sadržaja.
Za prvi medij autorica odabire reklamni plakat, s ciljem da diskursu koji teži jasnoći, sažetosti i razumljivosti te pritom ne ostavlja prostor jezičnim greškama, suprotstavi intimne zapise svakodnevnih misli. To čini izokrećući pravila vizualnog oglašavanja: stišavanjem boje, ukidanjem slike i svođenjem plakata na dimenzije 3.5 cm x 4 cm potkopava njihovu persuazivnu moć. Na neupadljivim plakatima, koji zadržavaju okvir grafičke pripreme s modelom miješanja boja, tiskarskim oznakama za rezanje te datumom i vremenom izrade plakata, ispisani su (autorefleksivni) antislogani.
Videotrilogija nastavlja razrađivati odnos govora i pisma kroz hibridnu prizmu reklamnog diskursa i nošenja s vlastitim govornim teškoćama. Na početku prvog videa na ekranu nasumično iskaču fragmenti teksta dopuštajući stvaranje neograničenog broja mogućih međuodnosa i kreiranje subjektivnih značenja od strane gledaoca/čitaoca. Konstrukcija i dekonstrukcija značenja ne prestaje formiranjem bloka teksta, već se njegova značenjska otvorenost dalje potencira izazivanjem tipoglikemije (pri čemu mozak ispravno čita riječi u kojima su slova napisana pogrešnim redoslijedom), izostavljanjem interpunkcije te nejednakim tretmanom skupova riječi: izmjenom debljine fonta, precrtavanjem ili privremenim ispuštanjem dijelova teksta. Drugi video fokus stavlja na izvođenje govornih vježbi, a vježbenica postaju riječi korištene u prethodnom videu. Greške koje nastaju pri izgovoru su, zahvaljujući tehnološkim mogućnosti medija, ispravljene u postprodukciji. Treći video ogoljuje sam proces tipkanja, predomišljanje i ispravljanje jezičnih i slučajnih pogrešaka, a titrajuća crtica kursora dodatno naglašava da se radi o tekstu u nastajanju podložnom izmjenama.

 

Kovačević leksičke omaške i gramatičke nesigurnosti koristi kako bi ušla u procjepe između označitelja i označenog te sugerirala kako se manipulacija pisanog i izgovorenog ne zaustavlja samo na komunikaciji masovnih medija. Njen se rad posredno nadovezuje na Derridainu kritiku binarne opozicije govora (koji je prirodan, spontan i bez predumišljaja) i teksta (koji je artificijelan, uređen te dovršen).”

 

Kora Girin

 

Program Zvučni zid podržava Ministarstvo kulture Republike Hrvatske.