Predstava “Jučer sam se sjetio plave”

Povodom obilježavanja Međunarodnog dana osoba s invaliditetom na Sveučilištu u Rijeci pozivamo Vas na predstavu u izvedbi Kazališta slijepih i slabovidnih iz Zagreba ,,Novi Život" "Jučer sam se sjetio plave". Predstava će se održati 4. prosinca u 15:00 sati u prostoru Akvarija na Kampusu Sveučilišta u Rijeci. Uz predstavu dodijeliti će se i nagrada nauspješnijem studentu s invaliditetom Sveučilišta u Rijeci. Ulaz je besplatan.
2
tekst i režija
Petra Radin

Slijep, kao plavo

    kostimograf Katarina Radošević Galić scenograf Mario Mišković oblikovanje svjetla Nenad Lalović glazba Saša Miočić Tekst koji govori Vojin Perić uz Pink Floyd napisao Vojin Perić dječji glas Rita Miočić izrada kostima Tamara Šantek-Zlatar  obrt za dizajn i proizvodnju “Zlatna nit” inspicijent Nina Biondić izvode Daja na Biondić, sa psom Zdenkom Suza na Bliznac Milenko Zeko Vojin Perić Loris Pilav Tehnička podrška Antonela Šarić, Nenad Lalović, Branko Ostojić, Nikola Višić   Što je sljepoća? Fizičko obesvjetljenje i svijet u kojem boje poprimaju sinestezijske oblike stvarajući poseban „kolorit“, ili buljenje zdravih očiju i ne-prepoznavanje drugih i drugačijih. Ona fizička i najčešće „gledana“, najgora je onima kojima se dogodila, no ona druga, ona koja se ne vidi, a zasljepljuje svojim „gledištima“, razboljeva sve oko sebe i uvodi nas u mrak kroz koji ni sunce nema nikakvih šansi. Ova predstava je mala, ljupka prolaznica kroz vaše živote, izazovno odjevena da se okrenete za njom, ljubopitljiva i šarena pogleda, kako bi ste sat i nešto očijukali sa općom dušom. Ona nema potrebe za ljubakanjem, sa jeftinim i jednotrenutnim ispreplitanjem prstiju, nema poriva da vas „uštine za obraščić“ i probudi vam lažnu nadu u ljubav na prvi dodir, ona je kompozicija svih nas skupa, zagrljenih u Kazalište slijepih i slabovidnih „Novi život“, nas kojima je žao svih koji nas sažaljevaju, nas koji dobro vidimo kako nas ne-gledaju i prave od nas kasicu za milodare, a mjesta u dvorani ostavljaju praznima, jer nismo dostojni biti kazalištem. Bezobrazna je ta mala prolaznica, - mislite vi, - kako se usuđuje tako besramno razbijati predrasude i istiniti nam se u lice??? Ali vjerujte nam, nije, ona je iskreni mi, koji vas sve volimo i trebamo, koji vas sve pozivamo u uzajamnost, u igru i da smo jednaki! Jedan po jedan, kupujete kartu i dolazite k nama sa različitim očekivanjima, grupica po grupica zalijeva nas smijehom, zviždukom i pljeskom, a mi! Čekamo vodopad, priželjkujemo spontani razgovor, negdje u tramvaju ili u čekaonici… „Jučer sam gledala kazalište“… „Glumci su bili doista uigrani“!!! „Ljubavi, idemo proslaviti Valentinovo, Kazalište slijepih daje nešto ljubavno!“ Eto, to bi mi… da smo vi! Da smo svi! Da nam zvuci i boje, da nam dodiri i mirisi zapletu slučajnosti u život i da smo zajedno kao plavo u nebu i moru, kao ružičasto u djetinjstvu i proljeću, kao romantični jastuk za svesan u d-molu. Vojin Perić