Znam da se to dogodilo

NIKOLA JERGOVIĆ ZNAM DA SE TO DOGODILO

U određenim vremenima potrebe sazriju. To jest, stvaralački duh (koji se može nazvati i apstraktnim duhom) nalazi put do duše te prouzrokuje težnju, neku unutarnju čežnju. Kad su ispunjeni nužni uvjeti potrebni za sazrijevanje jasno određena oblika, tada ona unutarnja težnja, snaga, počinje u ljudskom duhu stvarati novu vrijednost koja svjesno ili nesvjesno počinje živjeti u čovjeku. Od tog trenutka čovjek, svjesno ili nesvjesno, traži materijalni oblik vrijednosti koja u njemu živi u duhovnom obliku.“ Riječi su to Vasilija Kandinskog, koga se običava smatrati prvim apstraktnim slikarom. On tim riječima govoreći o obliku tj. formi kao vanjštini; vanjskoj strani umjetničkog djela ustvrđuje: „Unutarnja nužnost stvara oblik!“ A nadalje, prema njemu, „u obliku se odražava duh pojedinog umjetnika. Oblik nosi pečat ličnosti.

Čini se kako se sličan proces odvio i u mladom stvaraocu i kreativcu Nikoli Jergoviću. Njegova cjeloživotna ljubav ili u terminima Kandinskog, potreba za vizualnom umjetnošću i vizualnim stvaralaštvom kulminirala je (za sad) izložbom na kojoj dvadesetak radova nastalih u otprilike posljednjih godinu dana predstavljaju (vrlo) osobni, može se reći eksperimentalni projekt vizualno umjetničke materijalizacije kao izraza vlastite unutrašnje nužnosti.

Ipak, gotovo ironično, Nikola je krenuo na taj put bez interesa i ideje da njegovi radovi u nekom trenutku budu izloženi široj publici. Za njega je ovaj ciklus primarno značio mjesto otkrivanja i istraživanja sebe samog; stvaranja vlastite slobode, a bivajući spreman i radoznao kamo će ga taj pothvat (možda i neočekivano) odvesti. Specifični način eksperimentiranja s različitim likovnotehničkim sredstvima za posljedicu će imati da u pravilu ne završava svoje radove na način kako ih je originalno osmislio. Njegovim riječima, „neki radovi, kao da su nastali sami od sebe“. Upravo u nepredvidivosti tog procesa pronalazi jednu od glavnih motivacija da nastavi dalje, a ideja o stvaranju izložbe nametnula se putem. Kako sam kaže, „jednostavno se dogodilo“.

Vizualnost Nikolinih radova (premda motivima, odabiru i načinu korištenja likovnih tehnika zakučasta) progovara općenito prilično jasnim specifičnim jezikom koji ne zahtijeva nužno kompleksne teorijske analize i interpretacije. Ipak, usmjeriti pogled te misao recipijenta na nekoliko ključnih odrednica čini se vrijednim doprinosom razumijevanju ovdje predstavljenih djela. Njegove radove možemo razmatrati kao dijelove zatvorenog ciklusa (u smislu izvođenja osobnog projekta s već istaknutim motivacijama), premda ih se ne može uniformirati tehnički, morfološki ili stilski.

Premda Nikola biva zaveden svijetom (povijesti) umjetnosti s definiranim osobnim vizualnim ukusom (npr. stvaralaštvo Francisa Bacona ili Zdzisława Beksińskog), a u kojim (i sličnim) stilskim područjima je dakako kontekstualizirati i njegove vlastite radove, istaknuti je da unatoč (ponekad čak frapantnoj) korelaciji s određenim stilovima, pravcima, pokretima te snažnim umjetničkim individuama, on sam pronalazi prepoznatljivi osobni autorski izraz. Ipak, prema svojim stvaralačkim interesima i konceptima te u konačnici, vlastitim vizualnim jezikom odrediti ga je kao autora modernističkog sentimenta.

Modernizam se u užem smislu može odrediti kao razdoblje u umjetnosti od kraja 19. stoljeća, a koje u drugoj polovici 20. stoljeća prestaje s postmodernizmom. Umjetnost tog perioda ostvarivala se u vrlo različitim likovnim stilovima, smjerovima i teorijama ali općenito ju se može odrediti tendencijom da se odvoji od tradicijskih, povijesnih i konvencionalnih akademskih oblika i načina te da se pokuša stvoriti umjetnost koja bi bila u suglasju sa socijalnim, ekonomskim i intelektualnim promjenama u društvu (poglavito prve polovice 20. stoljeća).

Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće tradicionalna ideja slikarstva kao umjetnosti prikazivanja zamijenjena je konceptom ekspresije tj. izraza; tragom egzistencijalnog (duhovnog, psihičkog, socijalnog) čina umjetnika. Umjetnost umjesto prikaza vanjskog svijeta postaje primarno dokumentom umjetnikovog unutarnjeg doživljaja stvarnosti. Osim što je već primjenjivost ovako općenite definicije prepoznati u odnosu na Nikoline radove, istaknuti je preciznije kako razdoblje tzv. visokog modernizma (period od završetka Drugog svjetskog rata do 60-ih godina 20. stoljeća) u likovnom smislu karakterizira upravo ono što je s nevjerojatnom, vjerojatno nesvjesnom i neverbaliziranom podudarnošću prisutno u Nikolinom stvaralaštvu.

Naime, najvažnije pokrete (primarno) apstraktne umjetnosti tog razdoblja poput tzv. lirske apstrakcije, apstraktnog ekspresionizma te akcijskog slikarstva i enformela zajednički karakteriziraju ekspresivna gesta, organska forma te ideja slike kao traga duhovnog i psihološkog doživljaja bez istaknutih mimetičkih motiva (u odnosu na stvarnost), a izražena nadrealističkog (psihičkog) automatizma utemeljenog na stvaranju sviješću nekontroliranim djelovanjem te egzistencijalističke poetike. Slikarstvo koje se želi odvojiti od ograničenja kontrolirane racionalne svijesti te izraziti unutrašnja iskustva i emocije nužno se ostvaruje u spontanosti, improvizaciji, gestualnosti i automatizmu. Primjerice, u tzv. akcijskom slikarstvu (npr. Jacksona Pollocka) se po principu automatizma boja rasprskava i nanosi po platnu što rezultira slučajnim tokovima kretanja boja gdje platno postaje akcionom površinom, a slika izraz dinamičnog procesa. Aktivnost umjetnika postaje primarna u procesu stvaranja (te često prethodno neplaniranog prikaza). U tzv. tašizmu (od franc „tache“: mrlja) kao smjeru apstraktnog slikarstva nakon Drugog svjetskog rata (po svojoj prirodi blizak enformelu) boja (a ne kao tradicionalno, linija), nanesena na površinu u obliku spontano nabačenih bezobličnih nakupina, mrlja i gestualnih tragova služi kao temeljni likovni izraz. Uz to, često je zasnovan na materijalnim konfiguracijama nastalim destrukcijom plohe slike.

Uz to, ovdje je spomenuti i blisku im tzv. art brut (ili „sirova umjetnost“; npr. Jean Dubuffet), transformirane vremenom iz marginalne u visoku umjetnost. Ona se odnosi djela koja karakteriziraju autentična oslobođena mašta, nesputani stvaralački čin, odsustvo imitacije te (akademska) učenost. Kod njih je ključno direktno i spontano izražavanje, a ne postizanje umjetničkog i estetskog dojma kod promatrača. Ovdje je još istaknuti i ekspresionističku umjetnost (koja se još javlja početkom 20. stoljeća) a koja se riječima teoretičara umjetnosti Miška Šuvakovića temelji na ideji da umjetnik „umjetničkim djelom može izravno izraziti emocije - stoga se bavi izražavanjem unutarnjih psiholoških, duhovnih i egzistencijalnih stanja umjetničkim činom i djelom.“ Slikarstvo ekspresionizma je egzistencijalističko; „ono prikazuje tjeskobu, mučninu, traumu te odsustvo smisla ljudskog bića deformacijom ljudske figure i simboličkom upotrebom boja u izražavanju psiholoških i duhovnih stanja“.

Opisane i istaknute likovne karakteristike navedenih pravaca one su koje uočavamo u Nikolinim radovima. Osim njih, može se još spomenuti s tim u vezi tzv. apstraktna figuracija koja se odnosi na ekspresivno i reducirano prikazivanja ljudske figure, a koja je prisutna u nekim radovima u smislu grotesknih glava ili dijelova tijela fragmentiranog ljudskog lika te oblikovanje figura snažnim gestualnim nanosima gustih slojeva boje. Također, tzv. apstraktni pejzaž u kojem se slojevitim nanošenjem boja imitira struktura tla, kamenja, kore drveta itd., a putem apstraktnih struktura, također je jedan od područja interesa autora.

Eksperimentalnost u korištenju različitih tehnika i materijala čitljiva je primjerice iz grube obrade površine slike koja se nerijetko sastoji od miješanja nekoliko vrsta tradicionalnih slikarskih tehnika poput (primarno) uljanih te akrilnih boja, vodenih boja, keramičke olovke i tuša ili silikonskog ljepila, pribadača, organskih materijala poput javorova sirupa ili dlaka s autorova tijela. Namjerno nepoštivanje zakonitosti pojedinih tehnika također rezultira efektima poput slučajnih mrlja ili oštećenja platna (nastala slučajno ili uslijed autorova gnjeva na ishodišni rezultat dotadašnjeg procesa stvaranja); oblikovanje grotesknih figura i drugih motiva razmazivanjem i skidanjem, struganjem, rezanjem i paljenjem materijala, a čime nastaju grube površine kompleksne teksture. Motivi poput malih životinja (buba, štakora), portreta osoba iz autorova života ili emotivno značajni životni prostori i eksterijeri također određuju Nikolinu umjetnost kao autobiografsku; onu koja govori o svojem autoru; njegovom identitetu, načinu života, iskustvima, mislima itd. Navedeno je oprimjerenje izmještanja novog smisla vizualne umjetnosti u domenu subjektivnog iskustva (prema tradiciji modernizma).

Cjelokupan projekt Nikole Jergovića; skup radova okupljenih na ovoj izložbi s naglaskom na njihovo (nerijetko kompleksno i u fazama determinirano) izvođenje u procesualnom smislu, a uzimajuć u obzir evoluiranje ideje od privatnog istraživanja vlastite nutrine, stanja, emocija, misli i sjećanja putem vizualnosti ka ostvarenju prve samostalne izložbe, predstavlja povlaštenu poziciju svakog recipijenta da ima pravo pristupiti vrlo osobnim svemirima samog autora. On pak tom gestom na katarzički način može osjetiti (ne)očekivano/(ne)željeno ostvarenje cilja s kojim idejama je uopće i krenuo misliti o ovom iznimno složenom, a unikatnom procesu. Jesu li ti radovi nastajali iz jednostavne potrebe da se ne poludi; čistog egzistencijalističkog krika ili kao rezultat umjetničke dječje razigranosti i radoznalosti otkrivanja novoga (unutar i van sebe); želje za ekspresionističkim statementom; potrebe za nadrealističkim lutanjima svjetovima nesvjesnog; sve od navedenog ili nešto drugo nedorečenost je koju valja poštivati i razumjeti kao dodanu vrijednost samim radovima i izložbi. U svakom slučaju, može se zaključiti kako Nikolin vizualni izraz i likovni jezik; načini njihova korištenja i manifestiranja vode ka svojevrsnoj vizualnoj anarhiji, ali ne destruktivnoj nego stvaralačkoj - onoj u kojoj se pronalazi najveći stupanj slobode u granicama stvaranja. I da se također zaključi riječima Kandinskog: „Kao što je već često bilo rečeno, ne treba težiti za ograničavanjem već za oslobođenjem. Ništa ne treba odbaciti bez napornog pokušaja da se otkrije život. (...) A samo na oslobođenom mjestu može nešto rasti.Nikolina umjetnost tako je postala prostorom (stvaranja) vlastite slobode!

Tomislav Čop, povjesničar umjetnosti

 

U Galeriji SKC, od 15. - 21. veljače 2019. izložba je Znam da se to dogodilo autora Nikole Jergovića koja je nastala kustoskim nagažmanom freelance kustosa i likovnog kritičara Tomislava Čopa.

Uz izložbu, 21.2.2019. održat će se RADIONICA PISANJA LIKOVNE KRITIKE u sklopu Priča iz Prakse Galrije SKC. Radionicu će voditi Tomislav Čop.

   

Kategorije: ,

Znam da se to dogodilo